Ne strashna mne, dobru molodczu,
Volga-matushka shirokaya,
Lesa temny'e, dremuchie,
V`yugi zimnie kreshhenskie.

Uzh kak by'lo po temny'm lesam
Piroval ya zimy' krugly'e;
Po chuzhim krayam na svoj talan
Pogulyal ya, pooxotilsya.

A po Volge, moej matushke, 
Po rodimoj po kormilice,
Vmeste s brat`yami za doby'ch`yu
Na kraj sveta letal sokolom.

No ne Volga, lesa temny'e,
V`yugi zimnia, kreshhenskiya,
Pogubili moyu golovu,
Sokrushili moshh` zheleznuyu...

V nekreshhenom slavnom gorode,
Na krutom, vy'sokom ostrove,
Zhivet devicza krasavicza,
Dochka gostya novgorodskago...

Ona v tereme, chto zoryushka,
Pod oknom cidit raztvorenny'm:
Poet pesni zadushevny'ya,
Nashi bratskiya, otczovskiya.

„Ax, dushal` moya ty', dushen`ka!
Ty' begi so mnoj is terema;
My' s toboyu pticy' vol`ny'ya,
Zhit` poedem v Moskvu krasnuyu.“

Otbechaet emu devicza:
„Za lshhbov` tvoyu, moj mily'j drug
Rada kinut` otcza s mater`yu`
No boyus` suda ya strashnago!“

Zabushuj zhe, nepogodushka,
Razgulyajsya, Volga matushka!
Ty' vozzhmi moyu kruchinushku,
Razmechi volnoj po berezhku!